Anksioznost kod djece

Što je anksioznost kod djece?

Prva asocijacija na riječ anksioznost mnogima je zasigurno strah, međutim postoji važna razlika između ta dva pojma. Za razliku od straha, objekt ili izvor anksioznosti je nejasan, doživljaj duže traje i više utječe na cjelokupno psihičko stanje osobe. Kod djece anksioznost se javlja često i u određenom stupnju je potpuno normalna razvojna pojava. U dobi od oko 6 mjeseci do 3 godine vrlo je uobičajeno da mala djeca imaju tjeskobu prilikom odvajanja od roditelja. To je normalna faza u razvoju djeteta i obično traje do 2. ili 3. godine života. Također je uobičajeno da djeca predškolske dobi razviju specifične strahove ili fobije. Uobičajeni strahovi u ranom djetinjstvu uključuju životinje, insekte, oluje, visine, vodu, krv i mrak. Ti strahovi obično postupno nestaju sami od sebe. Mogu postojati i druga razdoblja u djetetovu životu kada se osjećaju tjeskobno. Na primjer, mnoga djeca osjećaju tjeskobu kada kreću u novu školu i prije usmenog odgovaranja ili pismenog ispita. Neka su djeca sklona reagirati preplašeno u situacijama koje su im nove i uključuju ljude koje ne poznaju. U kasnijem djetinjstvu i adolescenciji često se javlja strah od javnog nastupa i izlaganja pred vršnjacima.

Iako su ovakve pojave učestale i ne moraju biti razlog za ozbiljnu zabrinutost roditelja, ako one postanu toliko snažne i preplavljujuće da ozbiljno ometaju djetetovo funkcioniranje, preporuča se potražiti stručnu pomoć.

Koji su znakovi na koje trebam obratiti pozornost?

Dijete koje je anksiozno često govori o strahu, zatvara se u sebe, osjeća veliku napetost i zabrinutost. Odrasli ga često prepoznaju kao dijete koje općenito brine više od druge djece. Kad opisuje tjelesne reakcije, može govoriti o trbuhobolji, glavobolji, lupanju srca, znojenju, bolovima, a da takve tegobe nemaju organsku podlogu. Ponekad je dijete tjeskobno samo u nekoj situaciji (ispitivanje, susret s nekom nepoznatom osobom, nova situacija) pa tada govorimo o anksioznom stanju, tj. prolaznom doživljaju napetosti, nervoze i zabrinutosti koji je povezan s pobuđenošću autonomnog živčanog sustava. S druge strane, kod neke djece (ali i odraslih) postoji stalna tendencija da stresne situacije doživljavaju opasnima ili prijetećima i da na njih reagiraju intenzivnije i to ne samo trenutno, već je to karakteristika djeteta i u ranijim situacijama i možemo očekivati takve reakcije i u budućnosti. Tada opažamo anksioznost kao osobinu.

Neki od znakova koji upućuju na anksioznost kod djece su:

  • razdražljivost, plačljivost ili ljepljivost (burno reagiranje na razdvajanje, izražena potreba za fizičkom bliskošću)
  • poteškoće sa spavanjem
  • buđenje tijekom noći
  • mokrenje u krevet
  • noćne more
  • nedostatak samopouzdanja za isprobavanje novih stvari
  • poteškoće u suočavanju s jednostavnim, svakodnevnim izazovima
  • poteškoće s koncentracijom
  • problemi sa spavanjem i/ili hranjenjem
  • ispadi bijesa
  • pojava negativnih misli
  • izbjegavanje svakodnevnih aktivnosti, poput viđanja s prijateljima, izlaska u javnost ili odlaska u školu

Kad potražiti pomoć?

Oko 10 do 15% djece ima anksiozni poremećaj (npr. generalizirani ili separacijski, ili društvenu fobiju; opsesivno–kompulzivni poremećaj; specifičnu fobiju; panični poremećaj; akutni i posttraumatski stresni poremećaj) u neko doba tijekom djetinjstva. Svim anksioznim poremećajima je zajednički strah, zabrinutost ili užas, koji uvelike sprječava dijete u normalnom funkcioniranju i nesrazmjeran je okolnostima.

Kad osjećaj anskioznosti počne djecu ometati u svakodnevnom funkcioniranju, to je znak da je potrebno potražiti stručnu pomoć. Ako uđete u bilo koju školu u vrijeme ispita, sva će djeca biti zabrinuta, ali neka mogu biti toliko zabrinuta da to jutro ne stignu u školu. Ovakva ozbiljna tjeskoba može naštetiti mentalnoj i emocionalnoj dobrobiti djece, utječući na njihovo samopoštovanje i samopouzdanje. Mogu se povući i jako se truditi izbjeći stvari ili situacije koje ih čine tjeskobnima.

 Kako djetetu pružiti podršku?

Razmislite…

  • o mogućim „vanjskim uzrocima“

Važno je isključiti mogući tjelesni razlog ili neki teški događaj koji dovodi do anksioznosti, nesigurnosti i uznemirenosti (stres, izloženost nasilju u obitelji i školi i sl.). Takvi događaji mogu biti stvarni uzroci djetetovih emocionalnih reakcija i tada dijete prvo treba zaštitu što svakako traži suradnju s onima koji u tome mogu pomoći (stručnjaci, škola…).

  • jesu li odrasli u djetetovoj okolini tjeskobni

Roditelj je djetetov model za rješavanje problema i nošenje sa stresom.  Ako odrasli izražavaju pretjerane reakcije uznemirenosti, zaokupljeni su brigom oko djeteta ili imaju česta katastrofična očekivanja, djeca mogu vjerovati kako je to uobičajena reakcija na svakodnevni stres. Ukoliko smatrate da je vaša anksioznost izražena, potražite pomoć za sebe.

  • o svojim reakcijama

Anksiozna djeca su izrazito osjetljiva na emocionalne poruke. Ako ste ljuti, pokušajte modificirati svoj ton ili reakcije, jer anksiozna djeca mogu neke situacije doživjeti preplavljujuće i puno teže nego što biste očekivali. S druge strane, ako stalno prikrivate svoje emocionalne reakcije koje su u nekoj situaciji očekivane, vaše dijete može postati tjeskobnije jer nema dopuštenje da se emocionalno izrazi („strah da vas ne podsjeti na nešto negativno“).

  • pokazuje li netko u okolini djeteta perfekcionizam

Tjeskobna djeca se s takvim težnjama u okolini često susreću: sve što rade „mora biti najbolje“, ne dozvoljavaju se manje greške, stalno se ističe nerealistična potreba za savršenstvom, najboljim ocjenama i najboljim uspjehom… To često započinje i u ranim predškolskim danima: „krov na kući se ne crta tako“, „ovo slovo si napisao naopako“… Pomozite djetetu da se osjeća dobro, da prihvaća greške i usmjerite se na podršku trudu, a ne rezultatu – umjesto na vrednovanje, usmjerite se na dječje iskustvo. Dozvolite djetetu greške, nježno ga vodite umjesto da budete „neumoljivi voditelj“.

Možete pokušati i

  • biti model zdravijeg načina nošenja s anksioznošću

Ne pretvarajte se da nikad niste uznemireni ili tjeskobni, ali neka dijete vidi kako se nosite s tim mirno (koliko možete) te kako se osjećate dobro kad to uspijete.

  • pomoći djetetu u samoumirivanju

Opažajte što umiruje dijete, pomognite mu da izabere svoje načine smirivanja. Za neku djecu to su riječi i razgovor, a za drugu aktivnost koju vole, zagrljaj ili utjeha.  Vježbajte jednostavne tehnike opuštanja sa svojim djetetom, kao što je 3 duboka polagana udisaja: udisanje brojeći do 3 i izdah brojeći do 3. Više smjernica za pomoć djeci s anksioznošću pronaći ćete na web stranici Young Minds.

  • biti smirena podrška

Ukoliko dijete reagira anksioznošću i u nekoj neutralnoj ili sigurnoj situaciji, zapravo pokušava otkriti je li sve u redu. Ako tada i mi pokazujemo sažaljenje i zabrinutost ili ga pokušavamo zaštititi iako je situacija sigurna, zapravo pokazujemo da nije sve u redu i tada se dijete ne može nositi sa situacijom. Pokušajte ostati smireni i time pomoći djetetu da se samo uvjeri da se može nositi s nekom neutralnom ili blago uznemirujućom situacijom.

  • suočiti se s različitim situacijama koje čine dijete anksioznim

Izbjegavanjem će se dijete kratkoročno osjećati bolje, ali ne i dugoročno.

  • izražavati pozitivna, ali i realistična očekivanja

Ne obećavajte djetetu da se nešto neće desiti (npr. da neće imati tremu), ali pokažite povjerenje da će se sa situacijom moći nositi što god da se dogodi i istaknite da ste uz dijete. Normalizirajte djetetove osjećaje, „normalno je da nas je nekad strah prije testa“…

  • ne zapitkivati, ne postavljati stalno pitanja

Ohrabrite dijete da govori o osjećajima, ali izbjegavajte stalno propitivanje, npr. „Bojiš li se da se djeca neće družiti s tobom?“. Radije slušajte dijete, obraćajte se s otvorenim pitanjima „Kako ti je kad ideš na rođendan?“

  • zajedno s djetetom razmišljati o situacijama

Ponekad pomaže razgovarati s djetetom o mogućnosti da se strah ostvari – što bi onda, kako bi se nosio s tim? Za neku djecu planiranje može smanjiti nesigurnost. Igrajte se situacija kojih se plaši, naglasite rečenice koje koristi i pomažu mu… Važno je spomenuti da se ne preporuča previše unaprijed razgovarati o mogućim situacijama koje djetetu mogu biti strašne (kao npr. dolazak zubaru) već nešto prije. Nije potrebno produljivati djetetov osjećaj tjeskobe.

  • pripremiti svoje dijete razgovarajući s njim o tome što će se dogoditi i zašto ako znate da se sprema velika promjena, poput selidbe
  • potražiti stručnu pomoć

Čak i ako nema „vanjskih uzroka“, mnoga djeca trebaju stručnu pomoć. Ako su potištena, doživljavaju napadaje panike, opažate njihova kompulzivna ponašanja, imaju izražene strahove, osjećaju se bespomoćno ili obeshrabreno, važno je potražiti pomoć stručnjaka mentalnog zdravlja. Možda teško proživljavaju određene obiteljske probleme, stres razvoda ili sukoba u obitelji ili u školi. I dijete i roditelj tada trebaju stručnu pomoć i podršku.

AUTORICA: Lana Slavikovski, mag. psych.