Hoće li doktor obavijestiti moje roditelje?

Nakon učestalih pitanja o ginekološkim pregledima, zadržavanju i prekidima trudnoće maloljetnica i nedoumicama o tome kada vam treba suglasnost roditelja/skrbnika a kada ne, donosimo ovaj članak preuzet iz Analiza stanja i preporuke za postupanje u slučajevima maloljetničkih trudnoća i roditeljstva nastalih temeljem suradnje Udruge roditelja “Korak po korak” i Ureda UNICEF-a za Hrvatsku.

 U samom uvodu  je potrebno istaknuti da su relevantni propisi na snazi u RH, iz područja zdravstvene zaštite, Zakon o zdravstvenoj zaštiti, Zakon o liječništvu, Zakon o kvaliteti zdravstvene zaštite, Zakon o zaštiti prava pacijenata te Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece.

Zakon o zaštiti prava pacijenata zasniva se na načelima humanosti i dostupnosti i zaštite prava pacijenata. Načelo humanosti zaštite prava pacijenata ostvaruje se osiguravanjem poštivanja pacijenta kao ljudskog bića, osiguravanjem prava na fizički i mentalni integritet pacijenta, zaštitom osobnosti pacijenta uključujući poštivanje njegove privatnosti, svjetonazora te moralnih i vjerskih uvjerenja. Načelo dostupnosti podrazumijeva jednaku mogućnost zaštite prava svih pacijenata na području Republike Hrvatske. Prema odredbama Zakona o zaštiti prava pacijenata, prihvaćanje pojedinoga dijagnostičkog ili terapijskog postupka pacijent izražava potpisivanjem suglasnosti. Za pacijenta koji nije pri svijesti, za pacijenta s težom duševnom smetnjom te za poslovno nesposobnog ili maloljetnog pacijenta, suglasnost iz članka 16. stavka 2. ovoga Zakona potpisuje zakonski zastupnik, odnosno skrbnik pacijenta.

Ukoliko su interesi pacijenata iz stavka 1. ovoga članka i njihovih zakonskih zastupnika odnosno skrbnika suprotstavljeni, zdravstveni radnik je dužan odmah o tome obavijestiti nadležni centar za socijalnu skrb.

Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978. godine jedini je propis koji regulira pitanje prekida trudnoće. Ovaj zakon priznaje pravo čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece. Radi se o pravu koje Ustavom Republike Hrvatske nije izrijekom prepoznato kao ustavno pravo, međutim, budući da se radi o važnom dijelu privatnog života, čl. 35. Ustava Republike Hrvatske kojim se štiti privatnost građana u potpunosti je primjenjiv u odnosu na situacije vezane za prekid trudnoće. Pravo koje jamči citirani zakon nije apsolutno, već je podložno ograničenju koje je odredio sam Zakon, a radi se o zaštiti zdravlja. Prekid trudnoće se zakonom definira kao medicinski zahvat.

Pojam medicinski zahvat osim u spomenutom Zakonu nalazimo jedino u Kaznenom zakonu RH, u zakonskom opisu kaznenog djela samovoljnog liječenja, dok Zakon o zaštiti prava pacijenata vezano za potpisivanje suglasnosti pacijenta rabi izraze dijagnostičkog i terapijskog postupka, a Zakon o medicinskoj oplodnji koristi izraz medicinski postupak, tako da terminologija Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece nije usklađena sa zakonima koji su stupili na snagu u posljednjih nekoliko godina. Zakon sadrži odredbe o prekidu trudnoće te o postupku koji prethodi medicinskom zahvatu prekida trudnoće, a isti započinje zahtjevom trudne žene.

Uz zahtjev za prekid trudnoće koji podnosi maloljetnica koja nije navršila 16 godina života, potreban je i pristanak roditelja ili staratelja uz suglasnost organa starateljstva (centra za socijalnu skrb). To znači da maloljetnicama starijim od 16 godina pristanak neće trebati, međutim postavlja se pitanje jesu li odredbe ovog Zakona u koliziji s odredbama Zakona o zaštiti prava pacijenata prema čijim je odredbama za prihvaćanje pojedinoga dijagnostičkog ili terapijskog postupka maloljetnog pacijenta potrebna suglasnost roditelja. Stoga se opravdano može postaviti pitanje kojoj će od ovih zakonskih odredaba liječnici u praksi dati prednost, odnosno hoće li primijeniti Zakon o zaštiti prava pacijenata, kao zakon koji je kasnije stupio na snagu (lex posteriori), ili Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece koji predstavlja specijalan zakon u odnosu na prekid trudnoće (lex specialis). Liječniku koji je u takvoj situaciji, u dvojbi, teško bi bilo savjetovati na koji način postupiti, međutim imajući u vidu da Obiteljski zakon propisuje da roditeljska skrb traje do punoljetnosti, svakako bi bilo uputnije primijeniti zakon koji je kasnije stupio na snagu (Zakon o zaštiti prava pacijenata) i koji na restriktivniji način propisuje davanje suglasnosti. Pri tome ne treba zaboraviti da terminologija dvaju zakona nije usklađena, i dok jedan govori o medicinskom zahvatu, drugi govori o terapijskom postupku, što otvara vrata daljnjim nedoumicama. Provedbeni propis uz Zakon o zaštiti prava pacijenata je Pravilnik o obrascu suglasnosti te obrascu izjave o odbijanju pojedinog dijagnostičkog odnosno terapijskog postupka.

Međutim, ukoliko liječnik postupi prema odredbama Zakona o zaštiti prava pacijenata, nije isključeno da bi u građanskom postupku mogao odgovarati za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti na privatan život maloljetnice koja je zatražila prekid trudnoće.

Iskustva iz prakse pokazuju da postupanje u ovakvim slučajevima nije posve ujednačeno, te da veći broj zdravstvenih ustanova traži pristanak roditelja kad je riječ o prekidu trudnoće kod maloljetne djevojke.

Slijedom navedenog, prioritetno je potrebno unaprijediti pravni i institucionalni okvir koji se odnosi na maloljetničke trudnoće i roditeljstvo.

Pravilo je da se prekid trudnoće može izvršiti do isteka deset tjedana od dana začeća, a nakon isteka deset tjedana od dana začeća samo po odobrenju komisije, pod uvjetima i po postupku utvrđenom Zakonom. Iskustva iz prakse pokazuju da se često trudnoća kod maloljetnih djevojaka utvrđuje po isteku deset tjedana od dana začeća. Kasno utvrđivanje trudnoće uglavnom je povezano s nedovoljnom informiranošću mladih djevojaka, neprepoznavanjem i negiranjem znakova trudnoće. Također, ponekad djevojke i po otkrivanju skrivaju da su trudne te odgađaju trenutak kad će o tome obavijestiti obitelj.

Ako se utvrdi da je isteklo deset tjedana od dana začeća ili da bi prekid trudnoće mogao teže narušiti zdravlje žene, trudna žena se sa zahtjevom upućuje na komisiju prvog stupnja, a kad se u ovakvom slučaju radi o maloljetnici koja je navršila 16 godina života, a nije stupila u brak, o upućivanju maloljetnice na komisiju prvog stupnja obavijestit će se roditelji odnosno staratelj maloljetnice. Obavijest roditeljima u ovakvim situacijama neće biti od utjecaja na odluku trudnice o prekidu trudnoće, budući da ona u dobi od šesnaest godina o tome može donijeti samostalnu odluku, međutim svakako će predstavljati miješanje u njezinu intimnu sferu i mogući nastanak dalekosežnih posljedica za njezine buduće odnose s obitelji.

Iskustva pokazuju da su upravo u trenucima po otkrivanju trudnoće kod maloljetnih djevojaka obiteljski odnosi najviše narušeni te je u takvim slučajevima nužno osigurati pomoć i podršku koja je obitelji potrebna kako bi prevladala teškoće i odgovorno prihvatila novonastalu situaciju.