Sexting se definira kao slanje, primanje ili prosljeđivanje seksualno eksplicitnih poruka, fotografija ili videa preko mobilnih telefona, računala ili bilo kojeg digitalnog uređaja. Ovakva se razmjena najčešće odvija preko društvenih mreža. Posebni porast u pojavnosti sextinga dogodio se s popularizacijom Snapchata, jer osoba koja prima snapchat neće biti svjesna sadržaja dok ga ne otvori, a poruke se automatski brišu nakon nekog vremena, zbog čega se mladi lakše odvažuju na slanje takvih fotografija ili videa.

Iako se roditeljima možda čini da je sexting nešto što se ne događa učestalo, a pogotovo ne u njihovoj okolini ili njihovoj djeci, brojke govore drugačije. Naime, istraživanje DeShame Hrvatska, koje je proveo Centar za sigurniji Internet, pokazalo je da boravak mladih na internetu nije nimalo bezopasan. Riječ je o međunarodnom istraživanja kojem je cilj saznati koliko su srednjoškolci izloženi štetnim sadržajima i seksualnom uznemiravanju u online okruženju. Istraživanje je pokazalo da djeca i mladi primaju i šalju seksualne sadržaje i osobama koje poznaju kao i onima koje ne poznaju a jedan dio to čini na nagovor druge osobe ili zbog ucjene ili prijetnje. Čak 1/5 srednjoškolaca svjedočila je ili doživjela seksualno uznemiravanje na internetu u posljednjih godinu dana. Preciznije, gotovo polovica srednjoškolaca navodi kako je svjedočila da njihovi vršnjaci dijele seksualne sadržaje na grupnom chatu, profilu ili forumu. Više od 30 posto navodi da njihovi vršnjaci potajno fotografiraju gole, polugole ili neprimjereno odjevene osobe ili za vrijeme određene seksualne radnje te ih dijele na internetu. Također, više od 30 posto ispitanih srednjoškolaca svjedočilo je da njihovi vršnjaci dijele fotografije seksualnog sadržaja na kojima su osobe njihovih godina.

Pitanje je – zašto to čine? Veći broj djevojaka dijeli takav sadržaj i to uglavnom za svojim partnerom, jer ima osjećaj da će ga na taj način zadržati ili da to mora učiniti. U pozadini se nalaze i potreba za prihvaćanjem, uzbuđenjem, ekperimentiranjem, odobravanjem i privrženošću. Ne treba zanemariti ni velik broj slučajeva u kojima je glavni motiv ucjena ili prijetnja.

Mnogo takvog sadržaja koji je poslan jednoj osobi u povjerenju nažalost završi objavljen javno na internetu ili kruži među više ljudi. Nažalost, sve je češća pojava tzv. ”revenge porna”, odnosno dijeljenja eksplicitnih slika nakon prekida partnerske veze, pogotovo ako se radi o maloljetnim osobama. Ono što mladi ne razumiju je to da je dijeljenje takvih slika na društvenim mrežama ili u grupama putem raznih aplikacija u stvari kazneno djelo za koje snose ozbiljne posljedica. Gubitak kontrole nad svojim sadržajima i moguća zlouporaba može ostaviti ozbiljne emocionalne posljedice po žrtvu. Fotografije mogu biti preuređene i kao takve se širiti internetom. Može se, stoga, zaključiti kako postoji široki raspon moguće zlouporabe eksplicitnog sadržaja o kojima djeca nisu dovoljno informirana, ili pak smatraju kako su rizici zanemarivi.

Mladi ne razmišljaju unaprijed i ne shvaćaju da partner može izgubiti telefon, da on može biti hakiran, ali i da se veza može prekinuti, a partner namjerno objaviti kompromitirajuće fotografije. Neki mladi ucjenjuju svoje seksualne partnere i bivše partnere prijetnjama da će objaviti njihove privatne slike. U istraživanju The Cybersurvey gotovo je svaka peta osoba, koja je dijelila svoju eksplicitne fotografije, doživjela ucjenjivanje s ciljem nastavljanja slanja sadržaja, zlostavljana je ili napadnuta. Trećina eksplicitnog sadržaja na kojima se nalaze djeca objavljeno je kao posljedica ucjene i prisile, a na tim su sadržajima u većini slučajeva snimljene djevojke u dobi od 11 do 13 godina.

Uz prethodno navedene rizike, osobe koje šalju svoje eksplicitne fotografija ili videa moraju biti svjesne da se izlažu i drugim opasnostima kao što su krađa indentiteta i lažno predstavljanje. Naime, jednom kad ti sadržaji budu dostupni drugima, oni ih mogu iskoristiti za otvaranje profila na nekih društvenim mrežama, što bi svakako bilo neugodno za osobu o kojoj se radi. Uz to, u online svijetu nikad ne postoji apsolutna sigurnost u identitet osobe s kojom komuniciramo te nije rijetkost da se starije osobe predstavljaju kao mlađe, da se muškarci predstavljaju kao žene, a sve kako bi dobili naklonost žrtve i stekli njeno povjerenje te to na poslijetku iskoristili za iznuđivanje eksplicitnog sadržaja i/ili neku vrstu seksualnog odnosa.

Za kraj, važno je imati na umu da svaka informacija koju dijelimo putem interneta tamo ostaje zauvijek i da svaka osoba sama može birati što će i s kime dijeliti.

AUTORICA: Lana Slavikovski, mag. psych.

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) definira mentalno zdravlje kao

„stanje dobrobiti u kojem pojedinac ostvaruje svoje potencijale, može se nositi s normalnim životnim stresovima, može raditi produktivno i plodno te je sposoban(na) pridonositi svojoj zajednici“ (WHO, 2004.).

Dječje mentalno zdravlje jednako je važno kao i njihovo tjelesno zdravlje, a osobito kada je riječ o nošenju sa stresom, međuvršnjačkim nasiljem, uznemiravanjem na internetu ili školskim (ne)uspjesima.

Kada je riječ o ulozi roditelja, važno je da roditelji osiguraju djeci sigurnost i podršku u svim fazama razvoja. Brojni roditelji brinu se oko toga hoće li uspjeti primijetiti znakove opadanja kvalitete mentalnog zdravlja njihove djece. Ono što roditelji mogu napraviti jest promisliti kako se njihovo  dijete ponaša kod kuće, u školi ili s prijateljima te postoje li neke razlike u odnosu na neka ranija razdoblja. Roditelji mogu razmisliti o tome postoje li razlike ili promjene u:

• RAZMIŠLJANJU (primjerice, da li su u posljednje vrijeme kod djeteta izražene negativne misli, problemi s koncentracijom, promjenama u školskom uspjehu, nezainteresiranost za izvanškolske aktivnosti i slično);
• IZRAŽAVANJU OSJEĆAJA (primjerice, da li imaju nekontrolirane ispade bijesa, da li su njihovi osjećaji ili reakcije prenaglašeni – pretjerano reagiranje na problemske događaje, makar i one najmanje probleme);
• PONAŠANJU (primjerice, uočavate li poteškoće s usnivanjem ili spavanjem općenito, žele li učestalo biti sami, iritira li ih želja za zajedničkim druženjima u kojima su inače uživali, da li se rasplaču učestalije nego inače?);
• FIZIČKOM (primjerice, učestaliji problemi s nedostatkom energije, učestalije glavobolje nego inače, neuobičajeni problemi sa spavanjem ili hranjenjem).

Važno je da roditelji pažnju obrate na osluškivanje i poštivanje osjećaja djece. Bilo bi važno djecu učiti kako je u redu biti tužan ili ljut te ih ohrabrivati da o osjećajima govore. Pri tome je potrebno pokazati im svojim primjerom kako otvoreno i adekvatno izražavati svoje osjećaje i kako komunicirati o njima s okolinom.

Djeca od roditelja uče kako da predahnu i umire se kada se osjećaju uznemireno. Neke od aktivnosti koje roditelji mogu samostalno prakticirati te kojima mogu podučavati djecu mogu biti duboko disanje, šetnja, slušanje glazbe ili činjenje nekih drugih mirnih aktivnosti koje ih vesele. Kada se umire, bilo bi ih dobro potaknuti na otvoren razgovor o mogućim rješenjima ili idejama kako u budućnosti mogu reagirati tako da zaštite svoju mentalnu dobrobit. Djeci treba dati prostora za vlastito promišljanje i dolaženje do zaključaka.

Povezano s time, važno je i da ispred djece roditelji ne raspravljaju o nekim temama koje bi ih mogle dodatno opterećivati (primjerice, financijski problemi obitelji ili bračne razmirice). Roditelji bi trebali pronaći adekvatno vrijeme i mjesto u kojem će moći nasamo iskomunicirati sve teškoće, a na koje njihova djeca nemaju utjecaja.

Od posebne je važnosti primijetiti i pohvaliti njihove napore u poduzimanju nekih akcija (primjerice, izradi nekog školskog zadatka). Kako bi djeci pokazali koliko su važni, potrebno je pokazati aktivni, kontinuirani interes za njihove aktivnosti i interese (primjerice, video igre koje igraju). Roditelji mogu prethodno na internetu istražiti, npr. video igru koju vole igrati, tako da već raspolažu nekim osnovnim informacijama. Pri tome, važno je voditi računa o postavljanju zdravih granica u pogledu vremena provedenog ispred ekrana, ali i aktivnosti u kojima to vrijeme provode.

Naposljetku, potpuno u redu da je djetetu o nekim temama može lakše i jednostavnije razgovarati s nekim drugim bliskim osobama (primjerice, s tetkom ili ujakom), a ne s roditeljem. Jako je važno osigurati da dijete ima barem jednu značajnu blisku osobu od povjerenja.

AUTORICA: Martina Podobnik, mag.act.soc.

U sklopu Erasmus+ projekta Teenmothers, održana je jedna vrlo uspješna međunarodna razmjena sa sudionicima iz Ukrajine, Belgije i Hrvatske. Sudionici su bile mlade majke i njihova djeca. 👩‍👧‍👦 Uz Udrugu roditelja KORAK PO KORAK partneri na projektu Teenmothers su RODA – Roditelji u akciji (Hrvatska), vzw LEJO (Belgija) i League of Tolerance (Ukrajina). Razmjena se održala između 6. i 12. travnja u Zagrebu i Samoboru. 😊

Zašto Teenmothers?

Svake godine 14 milijuna djece rađaju majke tinejdžerice (između 13 i 19 godina) diljem svijeta (Unicef, 2008.). Maloljetničko roditeljstvo je kontroverzna tema. U popularnoj kulturi i medijima, roditelji tinejdžeri često su prikazani u vrlo problematičnim situacijama (npr. U emisiji 16 and pregnant). Takvi programi ne prikazuju stvarnost, već iznimne situacije vrlo mladih majki. Ipak, u našem društvu postoji kolektivna zabrinutost za roditelje tinejdžere, što se očituje kroz brojne predrasude. Budući da većina od njih nije financijski neovisna u trenutku kad postaju roditelji, mnogi ih mogu doživjeti kao opterećenje za društvo. Uz to, postoji zabrinutost oko kvalitete njihovog roditeljskog stila. Nadalje, većina tako mladih roditelja nema diplomu niti završeno obrazovanje, što smanjuje njihove mogućnosti zapošljavanja (Hanna, 2001.). Premlade da bi se uklopile u društvo starijih majki, ali suočene s velikim očekivanjima i odgovornostima koje nemaju njihovi vršnjaci, mlade majke primorane su donositi odluke koje se ne odnose samo na njihovu vlastitu dobrobit, već i dobrobit njihova djeteta. Za sudionike projekta birane su majke koje su rodile prije navršene 21. godine i njihova djeca. Često se događa da su roditelji tinejdžeri/maloljetni roditelji ‘zaboravljena’ skupina. Prolaze ispod radara jer su tinejdžeri s jedne strane, a roditelji s druge strane. Teško se povezuju s drugim skupinama – vršnjacima koji su primarno fokusirani na obrazovanje, poslodavcima koji ih ne doživljavaju kao poželjne kandidate za zapošljavanje, drugim roditeljima koji su u drugim fazama života itd. Socijalna mreža roditelja tinejdžera stoga je često vrlo mala. Njihovi vršnjaci imaju drugačije interese i različite načine provođenja slobodnog vremena. Često nemaju ili mijenjaju partnere. Iz ovih razloga ovoj specifičnoj skupini roditelja nedostaje podrške i informacija te razmjena iskustava sa pripadnicima istih skupina iz drugih zemalja.

Ciljevi razmjene za sudionike – majke i djecu su bili:

• razmjena iskustava o roditeljstvu s drugim mladim roditeljima
• izgradnja smislenih odnosa na zabavan i opušten način, u društvu s djecom
• jačanje roditeljskih i socijalnih kompetencija tijekom 5 dana interaktivnih radionica
• učenje komuniciranja na stranom jeziku
• promjena perspektive i pogleda na vlastitu životnu situaciju
• iskusiti međunarodno putovanje s djetetom
• stjecanje Youthpass propusnice za mlade koja se može koristiti pri traženju posla
• provođenje kvalitetnog slobodnog vremena u društvu djeteta

Aktivnosti tijekom razmjene bile su usmjerene na razvoj digitalnih kompetencija i pismenosti, povezivanje majki s njihovom djecom i drugim majkama, razmjenu iskustava o roditeljstvu između sudionika iz različitih država i upoznavanje dobrih praksi Ukrajine, Belgije i Hrvatske u području maloljetnog roditeljstva. Sve su se aktivnosti provodile u opuštenom i neformalnom okruženju, uz slobodno vrijeme i organizirane zabavne aktivnosti za djecu.

Na kraju bismo posebno zahvaliti Mlinaru za velikodušnu donaciju, Bunkeru Samobor na prostoru za provođenje zajedničkih aktivnosti, Amazingi koja je omogućila zabavni sadržaj za djecu, Turističkoj zajednici Grada Zagreba za promotivne materijale i organizaciju obilaska Zagreba, Muzeju Iluzija na ustupljenom terminu i otvorenim vratima za naše sudionike te Hostelu Samobor na sjajnom gostoprimstvu i uslužnosti.❤️🏡

Svaki roditelj želi da se njegovo dijete osjeća dobro u vlastitoj koži. Od samog rođenja, djeca uče nove vještine vrtoglavom brzinom, a uz te nove sposobnosti, stječu i samopouzdanje da ih koriste. Kako djeca postaju starija, to samopouzdanje može biti jednako važno kao i same vještine. Da bi napredovala, djeca moraju vjerovati u svoje sposobnosti, istovremeno znajući da se mogu nositi neuspjesima u nekim aktivnostima, aspektima života, odnosima itd. Vježbanje vještina te iskustvo oporavka od neuspjeha razvijaju zdravo samopouzdanje.

Ono što roditelji mogu raditi, a kako bi promicali zdravo samopouzdanje kod djece je:

1. Postavljati primjerena očekivanja (primjena dobi, kognitivnim ili fizičkim kapacitetima djeteta).
2. Izbjegavati korištenje „etiketa“ (primjerice, baš si zločest/a, oduvijek si bio/la lijena). Pri tome vrijedi imati na umu kako i pozitivne etikete mogu imati negativan utjecaj na dijete (primjerice, neka si ti nama lijep/a, najpametniji/a si među braćom i sestrama)
3. Odvajati ponašanje od stvarne osobnosti djeteta
4. Pohvaliti trud svog djeteta (primjerice – „Primjećujem koliko se trudiš oko ___, stvarno sam ponosan/na na tebe!“).
5. Biti disciplinirani u pogledu učenju, a ne kažnjavanju

Imajte na umu kako, između ostalog, i pretjerana uključenost, pretjerana kontrola nad djetetom i time kako ono sebe definira (primjerice, odabir aktivnosti u koje će se uključiti) smanjuju prilike za samorefleksiju djeteta i stjecanje iskustava vlastitih odabira. Stoga, uključite dijete u donošenje odluka i dajte mu prostora za samoizražavanje. Iz pozicije stručnjaka predlažemo neke od načina na koje roditelji mogu utjecati na razvijanje osjećaja sposobnosti kod djece:

1. Modelirajte samopouzdanje svojim primjerom – „Što djeca vide, djeca rade“

Čak i ako to baš i ne osjećate! Vidjeti vas kako se s optimizmom i puno priprema upuštate u rješavanje novih zadataka predstavlja dobar primjer djeci. To ne znači da se morate pretvarati da ste savršeni. Priznajte svoju tjeskobu, tremu ili strah pred važne događaje, ali nemojte se usredotočiti na nju – usredotočite se na pozitivne stvari koje radite da biste se pripremili.

2. Potaknite djecu na isprobavanje novih stvari i pronađu svoju strast

Umjesto da svu svoju energiju usmjere na ono u čemu već ističu kao dobri, uputno je da se djeca razvijaju u više područja. Stjecanjem novih vještina djeca se osjećaju sposobnima i sigurnima da se mogu nositi sa svime što im se nađe na putu. Osim toga, istraživanje vlastitih interesa može pomoći djeci da razviju osjećaj identiteta. Pri tome je važno pomoći djeci da se uključuju u aktivnosti zbog kojih će se osjećati ugodno i dovoljno samouvjereno da se uhvate u koštac s još većim izazovima.

3. Dopustite djeci neuspjehe i prihvatite njihove nesavršenosti

Prirodno je da želite zaštititi svoje dijete od neuspjeha, ali pokušaji i pogreške su način na koji djeca uče, a nedostatak cilja pomaže djeci da otkriju da to nije fatalno. Također može potaknuti djecu na veći napor, što će im dobro poslužiti kao i odraslima. Osim toga, važno je osvijestiti im kako je ljudski i ok imati mane, odnosno kako je savršenstvo nerealno.

4. Pohvalite ustrajnost i „proslavite“ njihov trud/uspjehe

Naučiti ne odustati pri prvoj frustraciji ili jamčenju nakon jednog neuspjeha važna je životna vještina. Samopouzdanje i samopoštovanje ne ogledaju se u tome da uvijek uspijevate u svemu, već u tome da budete dovoljno otporni da nastavite pokušavati i da ne budete uznemireni ako niste najbolji. Za razvoj novih vještina potreban je naporan rad, a rezultati ne dođu uvijek „instant“.  Zbog toga je važno pohvaliti trud bez obzira na ishod pojedine akcije/ponašanja.

5. Postavite jasne granice i ciljeve

Pomozite svom djetetu da želje i snove pretvori u djelotvorne ciljeve potičući ga da napravi popis stvari koje bi željela postići. Zatim vježbajte razdvajanje dugoročnih ciljeva u realna mjerila – kratkoročne ciljeve, pojedine akcije koje mora poduzeti kako bi došao do konačnog cilja.

6. Uključite ih u kućne aktivnosti

Mogli bi se žaliti, ali djeca se osjećaju povezanije i cjenjenije kada se na njih računa da će obavljati poslove prikladne dobi, od skupljanja igračaka do usisavanja. Domaća zadaća i aktivnosti nakon škole su sjajne, ali osjetiti da ste potreban i važan član vaše obitelji je neprocjenjivo.

7. Pokažite im ljubav!

Neka vaše dijete zna da ga volite bez obzira na sve. Čak i kad ste ljuti na njega.

AUTORICA: Martina Podobnik, mag.act.soc.

Gljivične upale  rodnice  su česte i čine 20 do 35% svih vaginitisa (upala rodnice) u žena. To je stanje koje zahvaća čak  3 od 4 barem jednom u životu. U 85 do 90% slučajeva upalu izaziva Candida albicans, ali postoje i ne-albicans Candida sojevi,kao npr. Candida glabrata) .Uz upalu vagine,  često se posljedično razvija i upala stidnice (vulve) i onda govorimo  o vulvovaginalnoj kandidozi. Kandida čini dio normalne vaginalne  flore u većini žena,ali,ako se poremeti ravnoteža bakterija i kiselosti rodnice, ona će se umnožiti i izazvati upalu. Kandida se nalazi i u rektumu i ustima.

Određena stanja ili bolesti mogu povećati rizik za gljivičnu infekciju kao što  su: slabo regulirana šećerna bolest, trudnoća, korištenje antibiotika, hormonske kontracepcije  s visokom dozom estrogena, lijekova koji smanjuju  imunitet organizma, ali i sama  menstruacija  smanjuje kiselost rodnice  i time omogućava umnažanje gljivica.

Kod žena koje su imale kandidozu, samo u 10 % partnera je nađena paralelna infekcija. Zbog  toga se ne preporučuje paralelno liječene oba partnera,osobito ukoliko je partner bez simptoma.Isto tako, gljivična upala  se ne smatra spolno prenosivom bolešću-mogu je dobiti žene koje su spolno aktivne, ali i one koje nisu.

Simptomi: najizraženiji simptom je svrbež spolovila i gusti, bijeli sirasti iscjedak, zatim žarenje spolovila, crvenilo i otečenost, ponekad bolno ili otežano mokrenje, kao i bolnost kod spolnog odnosa.

Dijagnoza: postavlja  se najčešće kliničkim pregledom, uzimanjem vaginalnog brisa i njegovim  pregledom pod mikroskopom ili  ev.uzimanjem uzorka za kulturu

Liječenje: se provodi 

1. antimikoticima u različitom obliku

            a) lokalno: vaginalete, vaginalna krema i mast za vanjsku uporabu

            b) sistemski: u obliku tableta

2. uporabom probiotika lokalno ili oralno

3. danas rjeđe korištenjem borne kiseline, povidon-jodida idr.

Terapiju ordinira ginekolog, a u slučaju ponovne infekcije nakon  provedenog liječenja, može se koristiti i dugotrajnije liječenje, za prevenciju recidiva.

Prevencija: je usmjerena na smanjivanje  rizika za gljivičnu infekciju.

• Važno je održavati blago kiselu vrijednost pH rodnice (primjena odgovarajućih preparata za održavanje higijene intimnog područja)
• Izbjegavajte korištenje agresivnih i neodgovarajućih šampona za pranje intimnog područja
• Koristite uloške od prirodnih materijala (izbjegavajte svakodnevno korištenje dnevnih uložaka)
• Izbjegavajte nošenje sintetičkog donjeg rublja, tanga gaćica i uske odjeće
• Pijte puno tekućine (mokraćna cijev se kod žena nalazi blizu ulaza u rodnicu pa bakterije iz mokraćne cijevi mogu ući u rodnicu, izazvati infekciju i pogodovati razvoju gljivične infekcije)
• Promijenite prehrambene navike– izbjegavajte hranu bogatu rafiniranim šećerom (ako ste skloni infekcijama preporučuje se smanjiti unos šećera, kruha, tjestenine i svih industrijski prerađenih namirnica koje pogoduju rastu i pretjeranom razmnožavanju Candide)
• Koristite hormonsku kontracepciju s nižim sadržajem estrogena
• Ako trebate uzimati antibiotik zbog liječenja neke upale, preporučuje se i paralelno korištenje antimikotika
• Budite odgovorni u spolnom ponašanju (koristite prezervative kako bi se zaštitili od spolno prenosivih bolesti i neželjene trudnoće, redovito odlazite na ginekološke preglede koji uključuju i PAPA test- najmanje jednom godišnje te brinite o svom reproduktivnom zdravlju)

AUTORICA: Prim.mr.sc. Nives Šikanić Dugić, dr.med. spec.ginekolog

Sve veća prisutnost i dostupnost digitalnih tehnologija danas podjednako olakšava i otežava roditeljsku ulogu.

Svim roditeljima ponekad je jednostavnije djetetu dati mobitel ili tablet u ruke kako bi ga umirili, nego se s njime ozbiljnije pozabaviti (npr. posvetiti vrijeme za zajedničku slobodnu igru). Puno obveza kod kuće, umor nakon povratka posla ili samo pokušaj oslobađanja trenutka samo za sebe, može dovesti do toga da prečesto dajemo djeci da provedu vrijeme ispred ekrana, no na taj način sebi samo trenutačno olakšamo obavljanje roditeljske uloge. Radi dugoročnih efekata važno je da takve situacije roditelji probaju svesti na minimum – koliko god to ponekad bilo teško. Time ćete olakšati postavljanje zdravih granica u korištenju digitalnih tehnologija s rastom djetetove dobi.

I upravo pitanje postavljanja zdravih granica u pogledu korištenja mobitela, igranja igrica, gledanja video sadržaja na Youtube-u (pa makar i dobno primjerenih crtanih filmova) muči sve veći broj roditelja.

Postoje različiti načini na koje možete pomoći svom djetetu da održi zdravu ravnotežu između mrežnih i izvanmrežnih aktivnosti u korist njegovog zdravlja i dobrobiti.

Navesti ćemo samo neke od načina kako pratiti i održavati zdrave razine djetetovog vremena provedenog ispred ekrana:

1. Učite ih iz vlastitog primjera – smanjite vlastito vrijeme provedeno ispred ekrana („što djeca vide, djeca rade“).
2. Budite uključeni – osmislite zajedničke aktivnosti u kojima ćete uživati. Primjerice, igranje društvenih igara vikendom, popodnevne šetnje, odlazak na igralište ili u park svaki dan ili nekoliko puta tjedno.
3. Planirajte aktivnosti bez ekrana – primjerice, crtajte zajedno, isplanirajte jednodnevni izlet, šetnju prirodom, vožnju biciklima, igranje društvenih igara i slično.
4. (Pokušajte) ne dati djetetu mobilni uređaj tijekom vanjskih aktivnosti (npr. tijekom šetnje, odlaska na piće i slično) – umjesto toga možete, primjerice, ponijeti njihovu omiljenu igračku koju ćete djetetu dati u slučaju javljanja dosade ili vaše potrebe za „minutom“ za sebe.
5. Dogovorite dnevne limite vremena kojeg mogu provesti ispred ekrana – cilj je postavljanje zdravih granica i stjecanje zdravih navika djeteta.
6. Započnite s postepenim smanjivanjem vremena kojeg mogu provoditi ispred ekrana – na taj način ćete smanjiti vjerojatnost javljanja otpora kod djeteta.
7. Kod kuće osigurajte TECH-FREE vrijeme i prostor – primjerice, možete uvesti pravilo o ne korištenju modernih tehnologija (npr. mobitela, laptopa) 1-2 sata prije spavanja ili uvesti pravilo o nekorištenju mobitela za blagovaonskim stolom.
8. Uključite dijete u dogovor oko pravila korištenja ekrana – neka dijete samo predloži dio dana kada će moći koristiti mobitel, igrice i slično, a u okviru dogovorenog vremena. Kada dijete sudjeluje u definiranju pravila veća je vjerojatnost da će se dogovora i pridržavati.
9. Koristite aplikacije za upravljanje pristupom (tzv. parental control aplikacije) – na taj način moći ćete onemogućiti instalaciju neprimjerenih aplikacija, korištenje aplikacija koje mogu dovesti do dodatnih troškova ili ograničiti vrijeme korištenja interneta tijekom dana. Jednu od takvih aplikacija možete pronaći na sljedećoj poveznici:

https://play.google.com/store/apps/details?id=master.app.screentime&hl=en&gl=US

AUTORICA: Martina Podobnik, mag.act.soc.