Čovjek je u svojoj suštini stvaralačko biće te je motivacijom, dosljednošću, kreativnošću i navikama, i onim dobrim i lošim, stvorio povijest. Procjenjuje se kako malo više od 50% svakodnevnih radnji zadataka možemo okarakterizirati kao navike (Kashy i sur., 2006). Budimo se i ustajemo u isto vrijeme, obavljamo svakodnevne radnje kao što su umivanje i četkanje zubiju, odlazimo na posao istim putem i ulažemo vrijeme u nama ugodne aktivnosti u slično vrijeme i na istim mjestima (npr. gledanje omiljene tv emisije ili serije u isto vrijeme ili odlazak u isti kafić s istim prijateljima na piće).

Već u najranijoj dobi, u obitelji, dijete po uzoru na roditelje stječe neke radne navike. Navika se definira kao uobičajen i zbog toga predvidiv način motoričkog, kognitivnog ili emocionalnog reagiranja u određenim situacijama koji je usvojen učenjem (Rakas-Drljan i Mašić, 2013). Same po sebi, te radnje su automatske i ne iziskuju puno truda, a stječu se svakodnevnim obavezama. Kako bi navika nastala, potrebno je odrediti ciljno ponašanje koje ćemo konstantno ponavljati u stabilnom kontekstu, čime se formira veza između samog ponašanja i podražaja – konteksta. Imaju veliku vrijednost u životu pojedinca, a veliku ulogu u formiranju navika imaju primjeri odraslih.  Ozbiljnijem i složenijem formiranju radnih navika kod djece treba pristupiti polaskom u školu. Ako dijete ima neke radne obveze/zadatke u obitelji prije polaska u školu; dakle, ima razvijene radne navike, lakše će, polaskom u školu, prihvatiti još jednu obvezu/zadatak – učenje.

Kako se stvara navika učenja? Kao što smo stekli naviku hranjenja, (jedemo u otprilike isto vrijeme jer u to vrijeme i osjećamo glad – dakle, stekli smo naviku), kao što smo stekli naviku odlaska na trening (idemo vježbati u otprilike isto vrijeme – dakle, naviknuli smo se), tako možemo steći/razviti i naviku učenja. Stručnjaci preporučuju da se navika učenja stvara svakodnevnim učenjem u isto vrijeme i na istom mjestu. Bitno je da učenik ima svoj kutak gdje ga nitko neće ometati i u kojem će na miru moći obavljati svoje radne zadatke. Treba obratiti pozornost na eliminiranje ometajućih čimbenika kao što su previsoka ili preniska sobna temperatura, osvijetljene, buka, nered na radnom stolu koji učeniku odvlači pozornost itd. Kad učenik započne  s učenjem, koncentracija je visoka, ali s vremenom pada pa se zato preporučuje učenje težih predmeta prije lakših. Isto tako, na početku učenja, zaboravljanje je najveće; dakle, brzo zaboravimo ono što smo naučili. Da bismo to spriječili, potrebno je ponavljati gradivo jer samo konstantnim ponavljanjem sprječavamo zaboravljanje. Dobro bi bilo napraviti i plan učenja – podsjeća nas na obveze, a ako ga se i pridržavamo, možemo se i nagraditi sitnim povlasticama što će opet motivacijski djelovati na nastavak učenja.

Više o formiranju navika i fazama možete pročitati na sljedećem linku: https://mentalnozdravlje.zagreb.hr/savjeti-strucnjaka/kako-formirati-nove-navike/

Mogli ste primijetiti kako ponekad dvoje ljudi na istu situaciju reagira drukčije i kako ona na njih ostavlja različite posljedice. Primjerice, ako član obitelji završi u bolnici, neki njegovi bližnji osjete brigu, no vjeruju da će sve biti u redu, dok druge ta vijest toliko pogodi da ne mogu nastaviti obavljati svakodnevne aktivnosti kao što su odlazak u školu ili na posao. Ta dva člana obitelji razlikuju se, između ostalog, prema svojoj psihološkoj otpornosti, koja se iskazuje u ovakvim i sličnim stresnim životnim situacijama. Shodno tome, psihološka otpornost je skup vještina i tehnika koje učimo u različitim fazama života – neke od njih i vrlo rano u životu. Također, razinu otpornosti možemo procijeniti tek kad smo suočeni s teškim životnim situacijama, a gradimo ju unaprijed, kao neku vrstu osobne psihološke ušteđevine.

Psihološki otporniji ljudi lakše održavaju psihičko zdravlje tijekom prolaska kroz teško životno razdoblje te se brže vraćaju u stanje u kojem su bili prije krize. Ipak, to ne znači da oni ne doživljavaju npr. brigu za svog bližnjeg koji je bolestan (ili bilo koje druge neugodne emocije), već da se oni s njima suočavaju na zdraviji način od ljudi s manje razvijenom otpornosti. Psihološki otporniji ljudi će prilikom susreta s izazovnim situacijama lakše pronaći načine za regulaciju svojih emocija. S druge strane, kod manje otpornih pojedinaca češće će doći do negativnih posljedica koje ne doprinose efikasnom rješavanju nastale krize, kao što su katastrofiziranje o mogućim ishodima situacije i manjak mogućnosti regulacije neugodnih emocija.

Kada govorimo o psihološkoj otpornosti, u taj pojam ubrajamo više različitih vještina, individualnih karakteristika i sposobnosti koje osoba treba razvijati kako bi povećala otpornost na izazovne životne situacije. To znači da se ne možemo usredotočiti na poboljšanje samo jedne naše sposobnosti, već da psihološka otpornost uključuje rad na usvajanju i poboljšanju različitih vještina, a može uključivati i rad na raznim aspektima ličnosti. Stoga u nastavku donosimo tehnike kroz koje kod sebe možemo ojačati ovaj aspekt i postaviti snažne temelje za razvoj psihološke otpornosti – kako bi se mogli osloniti za sebe kada za to dođe vrijeme.

Pet je čimbenika koji određuju razinu psihološke otpornosti  (De Terte, Becker i Stephens, 2009):

1. UM: psihološka fleksibilnost, optimizam, samopouzdanje i samopoštovanje

– pozitivni pogled na svijet i situaciju u kojoj se nalazite: Iako je ponekad teško pronaći svijetlu točku u neugodnoj situaciji, njegovanje životnog optimizma vodi do lakšeg suočavanja sa svojim trenutnim stanjem

– samopouzdanje: vjere u vlastite sposobnosti, uključujući za nošenje s teškim događajima, povećava vjerojatnost bolje prilagodbe na nedaće

– samosuosjećanje: blagost prema sebi kada griješimo olakšava nam izlazak iz kruga crnih misli i katastrofiziranja

S druge strane, svaka uspješno prebrođena teška situacija povratno jača naše samopouzdanje i samopoštovanje.

2. EMOCIJE: emocionalna iskustva i emocionalna regulacija

– prisutnost ugodnih emocija: manja vjerojatnost od razvoja depresivnih simptoma nakon doživljene krize i neugodnih emocija nakon stresnih događaja. Stoga je jedan od načina osnaživanja psihološke otpornosti i povećanje svakodnevnih ugodnih emocija.

– regulacija svih vrsta emocija bitna za održavanje i osnaživanje otpornosti. To znači da će nam i tehnike pomoću kojih ćemo, primjerice, kontrolirati ljutnju u frustrirajućim situacijama pomoći kod uspješnog prolaska kroz krizu – a uspješni prolazak kroz krizu povratno jača naše samopouzdanje i vjeru u mogućnost nošenja s teškim situacijama.

3. PONAŠANJE: aktivno rješavanje problema, postavljanje realističnih ciljeva, učenje iz grešaka

– postavljanje realističnih ciljeva: povećava vjerojatnost uspjeha, pojavu ugodnih emocija i posljedično jačanje samopouzdanja.

– učenje iz vlastitih pogrešaka: blisko vezano uz samosuosjećanje, učenje iz grešaka znači podsjetiti se da smo i mi samo ljudi, da griješimo i da je griješiti ljudski. To nam omogućava da se fokusiramo na ponovni pokušaj, a ne katastrofiziranje.

4. TIJELO: tjelovježba, odmor, spavanje

– fiziologija je temelj psihološke dobrobiti i za početak je često dovoljno povesti računa o higijeni spavanja, redovnoj, nutritivno bogatoj ishrani i fizičkoj aktivnosti.

5. OKOLINA: obitelj, zajednica, društvo

– socijalna podrška: prolazak kroz teška životna razdoblja bit će olakšan čvrstim vezama s osobama koje nam mogu pružiti emocionalnu podršku i utješiti nas, ali i sudjelovati u rješavanju problema (primjerice, drugim pogledom na situaciju ili idejom kako je razriješiti).

– aktivan rad na održavanju bliskih odnosa doprinijet će osjećaju da se imamo na koga osloniti u trenucima krize, ali bit će i izvor ugodnih emocija, koje su također bitne za osnaživanje otpornosti.

Psihološka otpornost u praksi – prva pomoć

• Normalizirajte osjećaj zabrinutosti i anksioznosti – razumljivo je i normalno osjećati nelagodnost, anksioznost i zabrinutost stresnim trenucima. Prihvatite i uvažite ove osjećaje kod sebe i svoje djece, čak i kada poduzimate pozitivne korake kao odgovor na ove reakcije.

• Obratite pažnju na svoje misli – stresna vremena često uzrokuju razmišljanja koja nisu korisna. Tada najčešće stavljamo fokus na negativna predviđanja o trenutnoj ili budućoj situaciji te zamišljamo najgori scenarij. Ovakve misli mogu s vremenom pojačati anksioznost. Treba zauzeti uravnoteženu perspektivu kako bi smanjili anksioznost i stres kod sebe, a potom i kod svog djeteta.

• Podsjetite se da ste i vi samo ljudi – sa svojim vrlinama i manama, ljudi koji griješe, baš kao i svi drugi te koji su u stanju svoje greške ispraviti.

• Uključite sebe i obitelj u ugodne aktivnosti – ugodne aktivnosti pomažu nam da poboljšamo svoje raspoloženje, tako da je veoma važno da radite stvari u kojima uživate zajedno sa svojom djecom. Na primjer, možete zajedno slušati muziku, plesati, gledati filmove, spremati ukusne obroke, igrati društvene igre, otići u park, šetati ili prakticirati bilo koju drugu aktivnost koja vam izaziva ugodu. 

• Pokrenite korisno ponašanje kod sebe i budu uzor djeci– anksioznost i briga su prirodne reakcije kada se nađemo u potencijalno opasnoj situaciji. One nas pokreću na odgovarajuću aktivnost kako bismo se suočili s opasnošću. Briga koja nije korisna može nas iscrpiti. Važno je da pokrenete kod sebe i svoje djece korisna ponašanja kako biste olakšali stres.

• Uključite se u rješavanje problema – evo nekoliko koraka koji su korisni u rješavanju problema: (1) identificirajte problem; imenujte ga, i budite što precizniji u vezi s prirodom i veličinom problema, (2) osmislite potencijalna rješenja, (3) izaberite rješenje koje je najoptimalnije u tom trenutku, (4) isplanirajte izabrano rješenje, (5) provedite rješenje, (6) ocijenite rezultat.

• Brinite o sebi – briga o sebi nije sebičnost; zapravo je to ključni korak prema tome da možemo bolje brinuti o drugima i ispuniti svoje uloge u životu. Stoga odredite vrijeme za odlazak na spavanje i buđenje, vježbajte, hranite se uravnoteženo i prakticirajte redovite obroke.

1. Umirite fizički stres i napetost – vježbe relaksacije – istraživanja pokazuju da su abdominalno disanje (sporo, trbušno disanje) i vježbe progresivne mišićne relaksacije (naizmjenično smjenjivanje napetosti i opuštanja mišića u cilju prepoznavanja i otklanjanja znakova fizičke napetosti) korisni u smanjenju fizičke napetosti i povećanju opuštenosti. Primjenjivati ove vježbe u svakodnevnom životu može biti vrlo korisno. Možete ih raditi zajedno s djecom. Bit će istovremeno i zabavno i korisno.

Kao ljudi, tijekom života neizbježno se susrećemo s različitim emocijama te često nailazimo na potrebu da ih zbog različitih faktora reguliramo. Sposobnost učinkovitog upravljanja emocijama i odgovaranja na neko emocionalno iskustvo nazivamo samoregulacija. Važnu ulogu u razvoju samoregulacije kod djece imaju odrasli koji o njima brinu, a proces oblikovanja i podrške razvoju samoregulacije nazivamo koregulacija. To je, prije svega jedan interaktivni proces kroz koji oblikujemo i podržavamo razvoj samoregulacije. Pritom je važna uključenost odraslih te visoka razina emocionalne topline i podrške.

Reakciju na osjećaje straha, preforsiranosti, prevelike stimulacije, prijetnje ili uzbuđenja nazivamo stres. Već od rane dobi, djeca mogu iskusiti stres, a za odrasle je neophodno da ga prepoznaju kako bi pomogli djetetu u nošenju s njim. Stres ne možemo eliminirati iz djetetovog života, niti možemo učiniti da se dijete pod stresom odmah osjeća bolje. U učenju nošenja sa stresom kao i u razvoju samoregulacije djeci možemo pomoći na različite načine. Ovdje donosimo tri glavna načina.

Uspostavite topli, njegujući i podržavajući odnosa

Pokažite interes za unutarnji svijet djece i mladih, provedite zajedničko vrijeme u zabavnim aktivnostima. To će pomoći pri prepoznavanju znakova koji ukazuju na njihove želje i potrebe.  Pokažite ljubav riječima, zagrljajima, smijte se, naučite ih kako da razgovaraju o osjećajima; (djeca predškolske dobi još uvijek ne mogu kontrolirati svoje osjećaje, pričati o njima, niti ih prepoznati, zato su potrebni kratki razgovori, imenovanje osjećaja, razumijevanje, utjeha)

Osigurajte sigurnost i strukturu u okruženju u kojem djeca odrastaju

Stvorite okruženje u kojem se djeca osjećaju fizički i emocionalno sigurno, u kojem mogu učiti i istraživati u skladu s vlastitim razvojnim mogućnostima, te imaju osiguranu konzistentnost i predvidljivost, jasne ciljeve u području regulacije i logične posljedice u slučaju neprimjerenih ponašanja. Omogućite djetetu igru, san, fizičku aktivnost, šetnje, ograničite gledanje TV-a i igranje igrica na kompjuteru. Vodite računa kako se učenje treba odvijati u mirnoj atmosferi.

Podučavanje u razvoju samoregulacije

Naučite djecu kako da razgovaraju o osjećajima, kroz modeliranje, usmjeravanje, stvaranje prilika za vježbu te ohrabrivanje napretka u uspješnoj primjeni naučenih vještina. Ko odrasli kojima je dijete okruženo reguliraju vlastito ponašanje. Budite strpljivi, potičite kod djeteta razvoj empatije, sposobnost emocionalnog proživljavanja s drugom osobom. Porastom empatije doći će i do napretka u samoregulaciji emocija.

Dora Bezjak

IZVORI:

Koregulacija – ključ razvoja samoregulacije kod djece i mladih – Centar Proventus

Djeca i stres – kako ga prepoznati kod djece – Wish mama

Rosanbalm, K.D., i Murray, D.W. (2017). Caregiver Co-regulation Across Development: A Practice Brief. Washington, DC: Office of Planning, Research, and Evaluation, Administration for Children and Families, US. Department of Health and Human Services.

Thompson, R.A. i Meyer, S. (2007). Socialization of Emotion Regulation in the Familiy. In J. J. Gross (ed.). Handbook of emotion regulation. New York: The Guilford Press.

Samoregulacija – zašto je važna? – Martinin blog – Savjeti i priče jednog logopeda

Samoregulacijske vještine kod djece rane i predškolske dobi – Dječji vrtić ‘Cvrčak’ (dvc-mali-losinj.hr)

Kako se nositi sa stresom

Suočavanje možemo definirati kao stalne promjene kognitivnih i bihevioralnih napora za upravljanje posebnim unutarnjim i/ili vanjskim zahtjevima koji se procjenjuju kao prekoračenje resursa osobe (Lazarus & Folkman, 1984), odnosno za prosječnu osobu suočavanje predstavlja opis onoga što treba učiniti kako bi svoj život održao na razumno visokoj razini zadovoljstva (Oxford University Press, 2001). 

Tehnike suočavanja sa stresom

1. Fizička aktivnost jedna je od  tehnika suočavanja sa stresom. Osim što je vrlo dobra za naše fizičko zdravlje jer tjelovježbom potičemo lučenje dopamina koji utječe na naš osjećaj zadovoljstva i sreće, isto tako pomaže i mentalnom zdravlju lučenjem hormona stresa (kortizola) iz našega tijela. Mi se tada osjećamo znatno lakše i opuštenije (ZAMisli 2022).

2. Odvraćanje pažnje od problema

Nešto što nam isto tako stvara i povećava stres je konstantno analiziranje i razmišljanje o problemima. Takve radnje nas sprječavaju u normalnom obavljanju dnevnih aktivnosti te utječu na naše raspoloženje. Koliko god mi mislili da ćemo time izbjeći neku neugodnu situaciju jer smo prošli sve moguće ishode, to nas sprječava da živimo u sadašnjosti.

Stoga, kada smo pod stresom, trebali bismo početi raditi nešto što nas veseli, može to biti neka mala radnja ili aktivnost, kako bismo se osjećali bolje i maknuli svoje misli s problema (ZAMisli 2022).

3. Zaustavljanje misli

Kada se pojave negativne misli, trebali bismo ih pokušati zaustaviti na način da kažemo dosta ili stop. Ne bi bilo loše kada bismo u početku to govorili i na glas kako bismo se čuli i bili svjesniji onoga što radimo. Nakon toga treba pokušati razmišljati o nekim drugim stvarima koje nas možda vesele ili nečem pozitivnom što nam se dogodilo (Kako si, 2020).

4. Afirmacije su pozitivne izjave o nama samima. To su izjave koje bismo trebali ponavljati sami sebi kada prolazimo kroz neko stresno razdoblje ili kada mislimo da se ne možemo nositi sa zadacima koje u tom trenutku obavljamo ili trebamo obaviti. Afirmacije moraju biti realistične te biti povezane s aktivnim radom na vještinama koje želimo naučiti. One mogu pomoći da postanemo svjesni naših vrlina i vještina koje možda nismo ni znali da nosimo u sebi. (Kako si, 2020).

5. Mindfulnes

Mindfulness je vrsta meditacije u kojoj se usmjerava da osoba bude svjesna onoga što osjeća u datom trenutku, bez interpretiranja ili prosuđivanja. Vježbanje svjesnosti (mindfulness) sadrži  metode disanja, vođene slike i ostale tehnike za opuštanje tijela i uma te smanjenja stresa (Mayo Clinic, 2022). Prakticiranje tih vježbi ima pozitivne učinke kao što su povećana pažnja, kognitivna fleksibilnost, kreativnost, poboljšava se emocionalna regulacija, empatija, zadovoljstvo te otpornost na stresne situacije. Mindfulness pokreće otpuštanje dopamina, serotonina i endorfina. Također je učinkovita kod psihičkih poremećaja poput anksioznih poremećaja, depresije te poremećaja hranjenja (Maršanić i sur., 2015).

Stres je sastavni dio našeg života i nekada mu se teško oduprijeti. Neki od načina koji bi pomogli u smanjenju dnevnog stresa su slušanje muzike, vježbanje, meditacije, prihvaćanje situacije kakva je i pokušati izvući nešto najbolje iz nje, šetnje te druženja. Također bi bilo dobro kada bi uzeli svaki dan sat vremena za sebe i radili nešto što volimo, jer kada radimo nešto što volimo, osim što naše tijelo dobiva dodatnu energiju, naše misli se udaljavaju od problema te to pomaže i našem mentalnom zdravlju.

Leona Kemenović

Literatura:

1. Kako si?, (2020).

URL: https://www.kakosi.hr/2020/09/08/nosenje-sa-stresom/  (Pristupljeno 2023-30-03)

2. Lazarus, R.S. & Folkman, S., (1984). Stress, Appraisal and Coping. New York. Springer Publishing Company
3. Maršanić, B.V., Paradžik, Lj., Zečević, I., Karapetrić-Bolfan, Lj. (2015.) Usredotočena svjesnost – Mindfulness: Primjena u djece i adolescenata. Osijek: Psihijatrijska bolnica za djecu i mladež, Zagreb, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. 43, str. 142-150
4. Mayo Clinic, (2022).

URL:https://www.mayoclinic.org/healthy-lifestyle/consumer-health/in-depth/mindfulness-exercises/art-20046356 (Pristupljeno 2023-30-03)

5. Snyder, C.R., (2001). Coping with Stress: Effective People and Processes, New York. Oxford University Press
6. ZAMisli, (2022).

URL:  https://www.zamisli-psihologija.com/post/stres-kako-se-nositi-sa-stresom

(Pristupljeno 2023-30-03)

Roditeljstvo se smatra jedim od najvećih postignuća koje čovjek može doseći. No, možemo reći da s velikim postignućem dolazi i velika odgovornost. Roditeljstvo sa sobom nosi brojne lijepe trenutke no često se zaboravljaju prepreke na koje roditelji svakodnevno nailaze.

Roditeljski stres je iskustvo tjeskobe ili nelagode koje proizlazi iz zahtjeva povezanih s ulogom roditelja. Roditeljski stres je često povezan s roditeljstvom, djetetovim ponašanjem i razvojem djeteta. Stres može utjecati na roditelje, djecu odnose roditelja s djecom. Velike količine stresa mogu dovesti do depresije, anksioznosti i svađe među partnerima. Roditeljski stres također je povezan s brojnim nepovoljnim ishodima djece (npr. povećani emocionalni problemi i problemi u ponašanju i socio-emocionalna disfunkcija).

Sam roditeljski stres može se podijeliti ne 3 domene. To su domena roditelja, domena djeteta i situacijska domena. Domena roditelja uključuje aspekte roditeljskog funkcioniranja i komponente osobnosti. To su: depresija, privrženost i osjećaj kompetentnosti. Domena djeteta odnosi se na čimbenike temperamenta i ponašanja djeteta (tj. prilagodljivost, prihvatljivost, zahtjevnost, raspoloženje i hiperaktivnost). A situacijska domena uključuje društvenu podršku/izolaciju, ograničenje uloge i bračni odnos.

Kako si pomoći?

Roditeljstvo je iznimno važna i zahtjeva uloga koja iziskuje mnogo truda, volje i komunikacije kako između partnera tako i između partnera i djece. Kada je roditelj pod stresom potrebna mu je komunikacija, vrijeme, podrška, strpljene te osjećaj da ih drugi razumije i želi im pomoći. U stresnim situacijama nikad ne treba sakrivati osjećaje već ih pokazati i pokušati razumjeti. U nošenju sa stresnim situacijama može pomoći relaksacija, aktiviranje vlastite kreativnosti, izražavanje emocija te vaši, već provjereni, obrasci  nošenja sa stresnim situacijama. U trenutcima nošenja sa stresom važno je imati podršku koju možete pronaći u obiteljskom krugu, krugu prijatelja ili zatražiti profesionalnu socijalnu podršku u vidu savjetovanja. Za kraj, važno je upamtiti da potražiti pomoć nikad nije sramota već vrlina!

Mihaela Gec

Literatura:

1.  Boele, M., Fang, Y., van Grieken, A., Luo, J., Raat, H. i Windhorst, D. (2022). Parent, child, and situational factors associated with parenting stress: a systematic review. European Child & Adolescent Psychiatry (2022)
2. Profaca, B. (2013). Roditeljski stres. Poliklinika za zaštitu djece i mladih. https://www.poliklinika-djeca.hr/aktualno/teme/roditeljski-stres/

Herpes simplex virus (HSV) se ubraja u spolno prenosive bolesti. Dva su tipa HSV-a:prvi je HSV tip1 koji se često naziva i labijalni tip, jer se prenaša oralno-oralnim putem (usta na usta), a drugi je  HSV tip 2 ili genitalni herpes koji se najčešće prenaša spolnim putem. Često su infekcije asimptomatske kod obadva tipa virusa  ili se simptomi virusne infekcije uopće ne prepoznaju, ali mogu izazvati i vrlo bolne mjehuriće i ranice na mjestu infekcije. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO) globalna procjena učestalosti HSV tip1, u dobi ispod 50g, iznosi 67%, a HSV tip2 od 15do 49 g iznosi 13 %

HSV tip1 se najčešće prenaša preko kontakta s virusom u slini, ranicama, kao i s površine  oko usta. Rjeđe se može prenijeti u genitalno područje oralno-genitalnim kontaktom i izazvati  genitalni herpes. Može se prenijeti sa sluznice i kožne površine  koje izgledaju potpuno uredno, ali je najveći rizik za prijenos virusa kada su prisutne aktivne ranice.

HSV tip 2 se najčešće prenosi spolnim putem, kontaktom genitalne ili analne sluznice, kože, tekućina od inficirane osobe, oralnim, vaginalnim ili analnim načinom, čak i kada sluznica i koža izgledaju normalno.

Klinička slika

Infekcija HSV tip 1 je najčešće asimptomatska, a  kada su prisutni simptomi, ističu se u kliničkoj slici bolni mjehurići ili otvorene ranice u ustima ili oko usta. Uz to, često su prisutni i svrbež, trnci i pečenje oko usta i  prije pojave ranica.

Infekcija HSV tip 2 može biti asimptomatska ili s blagim simptomima tako da može ostati i  neprepoznata. Simptomatska infekcija obuhvaća pojavu jedne ili više genitalnih ili analnih mjehurića ili ranica, pečenje, bol, žarenje u genitoanalnom području, a često je prisutna i povišena temperatura, uz bolove u tijelu, otežano mokrenje i otečene limfne čvorove.

Dijagnostika:

Postoji više metoda za dijagnosticiranje infekcije HSV, ali se danas, kao najsigurnije metode dokazivanja HSV infekcije, koriste molekularne metode, prvenstveno lančana reakcija polimerazom(PCR).

Terapija:

Za liječenje se koriste antivirusni lijekovi i simptomatska terapija (kupke, anestezinska krema i dr), radi ublažavanja simptoma. Terapija neće izliječiti infekciju HSV-om, samo će smanjiti i ubrzati povlačenje simptoma, ali virus i dalje ostaje u organizmu i zbog toga se smetnje  mogu ponovo vratiti, recidivirati. Obično se recidiv javlja prilikom nekog stresa, napora, bolesti, pada imuniteta, ali su tada simptomi obično slabije izraženi nego kod prve infekcije 

Prevencija

Osobe sa simptomima  labijalnog herpesom trebaju izbjegavati oralne  kontrakte s drugima ,uključujući i oralne spolne odnose, ali i dijeljenje predmeta na kojima je slina inficirane osobe. Osobe sa simptomima genitalnog herpesa trebaju se uzdržavati od spolnog odnosa dok traju simptomi. Za spolno aktivnu populaciju, konzistenta i pravilna uporaba prezervativa je najbolji način preveniranja genitalne herpes infekcija, ali i drugih infekcija uzrokovanih spolno prenostivim uzročnicima. Ipak, HSV infekcija se može pojaviti kontaktom genitalne i analne regije koje prezervativ ne pokriva.

Rutinsko testiranje (probir), kod asimptomtskih adolescenata i odraslih se ne preporučuje iz više razloga.Testiranje ne donosi korist kod osoba bez simptoma, ne poboljšava zdravlje osobe, a niti nema cjepiva i nije moguće izlječenje herpes infekcije. Isto tako su i sadašnje metode probira dosta neprecizne, s puno lažno pozitivnih nalaza, a što može izvati  probleme  u odnosima  partnera (WHO)

.

AUTORICA: Prim.mr.sc. Nives Šikanić Dugić, dr.med. spec.ginekolog