Brošura “NE seksualnom nasilju”

Brošura “NE seksualnom nasilju”

Brošura “NE seksualnom nasilju”

Zanima li vas kako razlikovati zavođenje od uznemiravanja? Kako izgleda zdrava veza i što učiniti ako se nađemo u vezi sa zlostavljačem?

Brošura Ne seksualnom nasilju nastala je iz potrebe da se na jednom mjestu, jasno i sažeto mladima pojasne činjenice o seksualnom nasilju i načinima zaštite od nasilja. Ona odgovara na pitanja što je seksualno nasilje i kome ga prijaviti, kome se obratiti za pomoć ako smo doživjeli seksualno nasilje te kako se zauzeti za sebe i kako reagirati ako smo napadnuti. 

Brošura je izdana u okviru CAP programa prevencije zlostavljanja djece koji Udruga roditelja „Korak po korak“ već 15 godina provodi u školama i vrtićima Republike Hrvatske. Namijenjena je tinejdžerima, ali i njihovim roditeljima i svima koji rade s djecom i mladima. Možete je preuzeti ovdje.

Hoće li doktor obavijestiti moje roditelje?

Hoće li doktor obavijestiti moje roditelje?

Hoće li doktor obavijestiti moje roditelje?

Nakon učestalih pitanja o ginekološkim pregledima, zadržavanju i prekidima trudnoće maloljetnica i nedoumicama o tome kada vam treba suglasnost roditelja/skrbnika a kada ne, donosimo ovaj članak preuzet iz Analiza stanja i preporuke za postupanje u slučajevima maloljetničkih trudnoća i roditeljstva nastalih temeljem suradnje Udruge roditelja “Korak po korak” i Ureda UNICEF-a za Hrvatsku.

 U samom uvodu  je potrebno istaknuti da su relevantni propisi na snazi u RH, iz područja zdravstvene zaštite, Zakon o zdravstvenoj zaštiti, Zakon o liječništvu, Zakon o kvaliteti zdravstvene zaštite, Zakon o zaštiti prava pacijenata te Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece.

Zakon o zaštiti prava pacijenata zasniva se na načelima humanosti i dostupnosti i zaštite prava pacijenata. Načelo humanosti zaštite prava pacijenata ostvaruje se osiguravanjem poštivanja pacijenta kao ljudskog bića, osiguravanjem prava na fizički i mentalni integritet pacijenta, zaštitom osobnosti pacijenta uključujući poštivanje njegove privatnosti, svjetonazora te moralnih i vjerskih uvjerenja. Načelo dostupnosti podrazumijeva jednaku mogućnost zaštite prava svih pacijenata na području Republike Hrvatske. Prema odredbama Zakona o zaštiti prava pacijenata, prihvaćanje pojedinoga dijagnostičkog ili terapijskog postupka pacijent izražava potpisivanjem suglasnosti. Za pacijenta koji nije pri svijesti, za pacijenta s težom duševnom smetnjom te za poslovno nesposobnog ili maloljetnog pacijenta, suglasnost iz članka 16. stavka 2. ovoga Zakona potpisuje zakonski zastupnik, odnosno skrbnik pacijenta.

Ukoliko su interesi pacijenata iz stavka 1. ovoga članka i njihovih zakonskih zastupnika odnosno skrbnika suprotstavljeni, zdravstveni radnik je dužan odmah o tome obavijestiti nadležni centar za socijalnu skrb.

Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978. godine jedini je propis koji regulira pitanje prekida trudnoće. Ovaj zakon priznaje pravo čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece. Radi se o pravu koje Ustavom Republike Hrvatske nije izrijekom prepoznato kao ustavno pravo, međutim, budući da se radi o važnom dijelu privatnog života, čl. 35. Ustava Republike Hrvatske kojim se štiti privatnost građana u potpunosti je primjenjiv u odnosu na situacije vezane za prekid trudnoće. Pravo koje jamči citirani zakon nije apsolutno, već je podložno ograničenju koje je odredio sam Zakon, a radi se o zaštiti zdravlja. Prekid trudnoće se zakonom definira kao medicinski zahvat.

Pojam medicinski zahvat osim u spomenutom Zakonu nalazimo jedino u Kaznenom zakonu RH, u zakonskom opisu kaznenog djela samovoljnog liječenja, dok Zakon o zaštiti prava pacijenata vezano za potpisivanje suglasnosti pacijenta rabi izraze dijagnostičkog i terapijskog postupka, a Zakon o medicinskoj oplodnji koristi izraz medicinski postupak, tako da terminologija Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece nije usklađena sa zakonima koji su stupili na snagu u posljednjih nekoliko godina. Zakon sadrži odredbe o prekidu trudnoće te o postupku koji prethodi medicinskom zahvatu prekida trudnoće, a isti započinje zahtjevom trudne žene.

 

Uz zahtjev za prekid trudnoće koji podnosi maloljetnica koja nije navršila 16 godina života, potreban je i pristanak roditelja ili staratelja uz suglasnost organa starateljstva (centra za socijalnu skrb). To znači da maloljetnicama starijim od 16 godina pristanak neće trebati, međutim postavlja se pitanje jesu li odredbe ovog Zakona u koliziji s odredbama Zakona o zaštiti prava pacijenata prema čijim je odredbama za prihvaćanje pojedinoga dijagnostičkog ili terapijskog postupka maloljetnog pacijenta potrebna suglasnost roditelja. Stoga se opravdano može postaviti pitanje kojoj će od ovih zakonskih odredaba liječnici u praksi dati prednost, odnosno hoće li primijeniti Zakon o zaštiti prava pacijenata, kao zakon koji je kasnije stupio na snagu (lex posteriori), ili Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece koji predstavlja specijalan zakon u odnosu na prekid trudnoće (lex specialis). Liječniku koji je u takvoj situaciji, u dvojbi, teško bi bilo savjetovati na koji način postupiti, međutim imajući u vidu da Obiteljski zakon propisuje da roditeljska skrb traje do punoljetnosti, svakako bi bilo uputnije primijeniti zakon koji je kasnije stupio na snagu (Zakon o zaštiti prava pacijenata) i koji na restriktivniji način propisuje davanje suglasnosti. Pri tome ne treba zaboraviti da terminologija dvaju zakona nije usklađena, i dok jedan govori o medicinskom zahvatu, drugi govori o terapijskom postupku, što otvara vrata daljnjim nedoumicama. Provedbeni propis uz Zakon o zaštiti prava pacijenata je Pravilnik o obrascu suglasnosti te obrascu izjave o odbijanju pojedinog dijagnostičkog odnosno terapijskog postupka.

Međutim, ukoliko liječnik postupi prema odredbama Zakona o zaštiti prava pacijenata, nije isključeno da bi u građanskom postupku mogao odgovarati za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti na privatan život maloljetnice koja je zatražila prekid trudnoće.

Iskustva iz prakse pokazuju da postupanje u ovakvim slučajevima nije posve ujednačeno, te da veći broj zdravstvenih ustanova traži pristanak roditelja kad je riječ o prekidu trudnoće kod maloljetne djevojke.

Slijedom navedenog, prioritetno je potrebno unaprijediti pravni i institucionalni okvir koji se odnosi na maloljetničke trudnoće i roditeljstvo.

Pravilo je da se prekid trudnoće može izvršiti do isteka deset tjedana od dana začeća, a nakon isteka deset tjedana od dana začeća samo po odobrenju komisije, pod uvjetima i po postupku utvrđenom Zakonom. Iskustva iz prakse pokazuju da se često trudnoća kod maloljetnih djevojaka utvrđuje po isteku deset tjedana od dana začeća. Kasno utvrđivanje trudnoće uglavnom je povezano s nedovoljnom informiranošću mladih djevojaka, neprepoznavanjem i negiranjem znakova trudnoće. Također, ponekad djevojke i po otkrivanju skrivaju da su trudne te odgađaju trenutak kad će o tome obavijestiti obitelj.

Ako se utvrdi da je isteklo deset tjedana od dana začeća ili da bi prekid trudnoće mogao teže narušiti zdravlje žene, trudna žena se sa zahtjevom upućuje na komisiju prvog stupnja, a kad se u ovakvom slučaju radi o maloljetnici koja je navršila 16 godina života, a nije stupila u brak, o upućivanju maloljetnice na komisiju prvog stupnja obavijestit će se roditelji odnosno staratelj maloljetnice. Obavijest roditeljima u ovakvim situacijama neće biti od utjecaja na odluku trudnice o prekidu trudnoće, budući da ona u dobi od šesnaest godina o tome može donijeti samostalnu odluku, međutim svakako će predstavljati miješanje u njezinu intimnu sferu i mogući nastanak dalekosežnih posljedica za njezine buduće odnose s obitelji.

Iskustva pokazuju da su upravo u trenucima po otkrivanju trudnoće kod maloljetnih djevojaka obiteljski odnosi najviše narušeni te je u takvim slučajevima nužno osigurati pomoć i podršku koja je obitelji potrebna kako bi prevladala teškoće i odgovorno prihvatila novonastalu situaciju.

Kalendarska ili ritmična metoda izračunavanja plodnih i neplodnih dana

Kalendarska ili ritmična metoda izračunavanja plodnih i neplodnih dana

Kalendarska ili ritmična metoda izračunavanja plodnih i neplodnih dana

Kalendarska ili ritmična metoda (Knaus-Ogino metoda) se ubraja u prirodne metode kontracepcije (periodična apstinencija)  u kojoj se procjenjuje plodni period prema dužini prethodnih menstruacijskih ciklusa i vremenu ovulacije. Ima visok stupanj neuspjeha jer se na osnovu  dužine menstruacijskog ciklusa iz prošlosti predviđa duljina ciklusa u budućnosti. Kalendarskom metodom se izračunavaju  plodni –„opasni dani za trudnoću“ i neplodni – „sigurni“ dani između dvije menstruacije. U vrijeme plodnih dana treba izbjegavati spolne odnose.

Kako izračunati plodne dane?

Plodno razdoblje žene traje 5 dana prije i 3 dana nakon ovulacije koja uvijek nastupa 14 dana prije sljedeće menstruacije. Vrijeme ovulacija se izračuna tako da se od broja dana menstruacijskog ciklusa oduzme 14 dana. Tada, od tog izračunatog dana ovulacije, oduzmemo 5 dana i dodajemo 3 dana od dana ovulacije. Tako se dobije vrijeme plodnog razdoblja ili plodnih dana. U vrijeme plodnih dana treba izbjegavati spolne odnose jer postoji velika mogućnost za oplodnju i začeće.

Primjeri  izračunavanja:

1. Ako menstruacijski ciklus traje 28 dana, tada od tog broja oduzmemo 14 i dobijemo dan ovulacije = 14. dan ciklusa (14.dan od početka menstruacije). Ako je ovulacija 14. dan ciklusa, tada će plodni dani biti od 9. do 17. dana ciklusa. Ostali dani u tom ciklusu su neplodni.

28 – 14 = 14. dan – OVULACIJA

14 – 5 = 9. dan (početak plodnih dana)

14 + 3 = 17. dan (završetak plodnih dana)

2. Ako menstruacijski ciklus traje 30 dana, tada od tog broja oduzmemo 14 dana i tako dobijemo dan ovulacije = 16. dan ciklusa (16. dan od početka menstruacije). Ako je ovulacija 16. dan ciklusa plodni dani će biti od 11. do 19. dana ciklusa. Ostali dani u tom ciklusu su neplodni.

30 – 14 = 16. dan – OVULACIJA

16 – 5 = 11. dan (početak plodnih dana)

16 + 3 = 19. dan (završetak plodnih dana)

3. Ako su ciklusi nejednaki, onda je potrebno ustanoviti trajanje  najkraćeg i najduljeg ciklusa unatrag godinu dana. Zatim se od najkraćeg ciklusa oduzme 18, a od najduljeg ciklusa se oduzme 11.Tako se dobije razdoblje plodnih dana kada se apstinira od spolnih odnosa.

Primjer:

Ako ciklusi variraju od 25 do 32 dana, tada se od najkraćeg ciklusa (25 dana) oduzme 18 dana i dobije 7. dan, kada je početak plodnih dana. Od najduljeg ciklusa (32 dana) oduzme se 11 dana i dobije 21. dan ciklusa, kada prestaju plodni dan. Prema izračunu treba izbjegavati spolne odnose u vrijeme plodnih dana, a to je od 7. dana ciklusa (računa se od  početka  menstruacije) do 21. dana ciklusa.

25 (najkraći ciklus) – 18 = 7. dan (početak plodnih dana)

32 (najdulji ciklus) – 11 dana = 21. dan (završetak plodnih dana) 

 

NASILJE U VEZI – znate li ga prepoznati?

NASILJE U VEZI – znate li ga prepoznati?

NASILJE U VEZI – znate li ga prepoznati?

Provjerite slažete li se s nekom od sljedećih tvrdnji:

  • Osoba koja doživljava nasilje često je sama kriva za nasilje kojem je izložena.
  • Nagovaranje na seksualni odnos znak je ljubavi.
  • Nema prave ljubavi bez ljubomore.
  • Muškarci ne mogu biti žrtve seksualnog nasilja.
  • Jedan šamar se može dogoditi i vjerojatno se neće ponoviti.
  • Prema meni će se ponašati drugačije nego prema drugima.

Navedene tvrdnje su POGREŠNA UVJERENJA kojima se nastoji opravdati nasilje. 

ISTINA JE:

  • Za nasilje nema opravdanja, žrtva nikad nije kriva za doživljeno nasilje i  odgovornost je uvijek na počinitelju.
  • Nagovaranje na seksualni odnos je manipulacija radi ostvarenja vlastitih želja. Ljubav se izražava poštivanjem partnerovih želja i osobnih granica. Seksualni odnos bez pristanka druge osobe je kažnjivo djelo.
  • Odnos dvoje ljudi treba se temeljiti na međusobnom poštovanju, povjerenju i nježnosti. Ljubomora i kontroliranje partnera nisu sastavni dio veze, već odraz nesigurnosti, nepovjerenja te želje za uspostavom moći i kontrole nad drugom osobom. 
  • Muškarci mogu biti žrtve seksualnog nasilja. U tim slučajevima počinitelji su također većinom muškarci.
  • Osoba koja se nasilno ponaša na taj način pokušava steći moć i kontrolu u odnosu, ali zapravo tako pokazuje svoju nemoć da drugačije riješi probleme za koje osjeća da postoje u vezi. Zato je vrlo velika vjerojatnost da će se ponovo ponašati nasilno u situaciji u kojoj ne zna kako riješiti problem.
  • Malo je vjerojatno da će se osoba koja se nasilno ponaša prema drugima prema tebi drugačije ponašati. Nasilje je njen odgovor na probleme (jedini koji poznaje) te je vrlo vjerojatno da će ga početi koristiti za „rješavanje“ probleme i u vašem odnosu.
Vrste nasilja u vezi

Nasilje u vezama mladih možemo definirati kao ponašanje koje  za cilj ima uspostavu kontrole i moći te zastrašivanja druge osobe. Ono može biti tjelesno, emocionalno ili psihičko, seksualno i ekonomsko.

Tjelesno nasilje odnosi se na različite oblike tjelesnog zlostavljanja, a uključuje šamaranja, guranje, udaranje rukama, nogama i predmetima, čupanje kose, ugrize, opekotine te rezultira nanošenjem tjelesnih ozljeda.

Emocionalno/psihičko nasilje obuhvaća prijetnje, zabrane, uhođenje i kontrolu kretanja, sprečavanje razgovora i izlazaka s prijateljima i prijateljicama, posesivno i ljubomorno ponašanje, uvredljive komentare, ismijavanje, uništavanje stvari. 

Seksualno nasilje se odnosi na neželjene seksualno dodirivanje, nagovaranje ili korištenje ucjena da bi osoba pristala na seksualni odnos, prisiljavanje na seksualne odnose ili seksualna ponašanja koja osoba ne želi, iskorištavanje alkoholiziranosti osobe da bi se s njom imao seksualni odnos.  

Ekonomsko nasilje odnosi se na uzimanje novca, sprečavanje partnera/ice da nađe posao, prigovaranje zbog poklonjenih stvari i ucjenjivanje tim stvarima. 

Faze nasilnog odnosa

Većina nasilnika ispriča se za nasilno ponašanje kada se „ohladi“ što često daje barem početnu nadu žrtvi da se takvo ponašanje neće ponoviti. Međutim, to nije točno. Nakon prvog incidenta, nasilje u pravilu postaje sve češće, a zlostavljana osoba sve više gubi kontrolu nad svojim životom, osjeća sram i gubi kontakte s prijateljima. Nasilje se često događa u začaranom krugu, nasilnik obeća da će se promijeniti, što se ne događa  i on u svakom novom sukobu reagira na isti način. Zlostavljana osoba često pokušava u potpunosti promijeniti svoje ponašanje kako bi ugodila zlostavljaču i izbjegla sukobe, međutim, zlostavljač uvijek iznova pronalazi nove razloge za sukob i nasilno ponašanje.  

Ako se nalazite u nasilnoj vezi jedini način da zaustavite krug nasilja jest da potražite pomoć i prijavite nasilje.

Kako prepoznati nasilje u vezi
  • Naziva partnericu/partnera različitim pogrdnim imenima (npr. „glupačo“, „idiote“) kad su zajedno ili ju/ga vrijeđa i omalovažava pred drugima. 
  • Ponaša se vrlo ljubomorno pred drugima, pokazuje „vlasništvo“. 
  • Pronalazi isprike za njegovo/njezino nasilno ponašanje i stalno ga/je opravdava pred drugima. 
  • Uvijek provjerava gdje je partnerica/partner, s kim je, te zahtijeva da zna u svakom trenutku što radi. 
  • Često gubi živce, možda čak udara ili razbija predmete kad je ljut/ljuta. 
  • Brine da ne razljuti partnera/partnericu ili izazove njegov/njezin bijes. 
  • Često odustaje od stvari koje su joj/mu nekada bile važne, kao što je npr. druženje i izlasci s prijateljima/prijateljicama ili bavljenje nekom aktivnošću, te postaje sve više izolirana/izoliran i usmjerena samo na partnera/icu.
  • Ima povrede, rane koje ne može objasniti ili su objašnjenja koja daje „prozirna“ i neuvjerljiva.
Što mogu učiniti?

Potrebno je reagirati, bilo da se sam/a nalaziš u nasilnom odnosu, ili primjećuješ da se to događa tvom prijatelju/ici.  Nemoj šutjeti jer šutnjom samo podržavaš daljnje nasilje. Možeš potražiti pomoć i razgovarati s nekim kome vjeruješ: prijateljem, nastavnikom, liječnikom, roditeljem ili nekom drugom odraslom osobom od povjerenja iz tvoje okoline. 

Također, možeš potražiti i stručnu pomoć u sljedećim udrugama i institucijama:

  • Policija (192)
  • Centar za socijalnu skrb
  • Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba (01/345 75 18)
  • Hrabri telefon (116 111)
  • Plavi telefon (01/48 33 888)
  • Centar za djecu, mlade i obitelj Modus (01/ 46 21 554)
  • Udruga roditelja Korak po korak (01/ 4855 578)   
Kako vaše dijete uči pravila?

Kako vaše dijete uči pravila?

Kako vaše dijete uči pravila?

Svako dijete treba model prihvatljivog ponašanja kako bi raslo i razvijalo se. Navedeno znači da roditelji trebaju djeci usaditi obiteljske vrijednosti, preuzeti roditeljsku odgovornost te postaviti granice, odnosno reći ne kad isto smatraju potrebnim.

Djeca uče pravila od dojenačke dobi

Već i dojenče može primijetiti roditeljske reakcije i iz njih izvući zaključke za vlastito ponašanje. Bilo to dojenče, malo dijete, predškolsko ili školsko dijete – djeca uče pravila iz iskustva koja iz dana u dan imaju sa svojim roditeljima. 

Roditelji biraju pravila za svoju djecu
Pritom se mogu voditi vlastitim iskustvima ili stručnim savjetima. Odabir pravila prvi je korak u njihovom efikasnom podučavanju. Ni previše ni premalo pravila nije dobro. Mudar izbor su poštena pravila koja poštuju djetetovu osobnost, ali zahtijevaju poštivanje roditelja i drugih ljudi. Pravila koja su čvrsta, pouzdana i predvidiva,  ne variraju o emocionalnom stanju roditelja i primjerena su dobi i razvojnom stanju djeteta. Pritom moramo znati čemu nikada ne smijemo reći »ne«, a to su osnovne dječje potrebe za hranom, odjećom, obućom, zdravljem, spavanjem, ljubavi i socijalnim odnosima.

Kako provoditi pravila?
Za početak, poruke koje šaljemo djetetu, trebamo formulirati jasno umjesto nejasno, pozitivno umjesto negativno. Posvetite pozornost pozitivnom ponašanju svog djeteta kako dijete ne bi dobivalo vašu pažnju samo kad se neprimjereno ponaša. Ako iznosite kritiku, uvijek kritizirajte njegovo ponašanje – nikada dijete kao osobu. Ohrabrite ga. Istaknite uvijek točno što vam se sviđa kod njega. Budite dosljedni – utvrdite obiteljska pravila o spavanju, jelu, gledanju televizije i dosljedno ih primjenjujte jer vaše dijete mora znati na čemu je. Ako mu jednom dopuštate da jede na kauču, a jednom inzistirate da sjedne za stol, bit će zbunjeno i neće znati gdje su granice, što je dopušteno a što ne. Također, vaše riječi trebaju slijediti djela. Djela koja ne smiju kažnjavati već postavljati granice. Kazne imaju nešto samovoljno i neprijateljsko. No vaše dijete može učiti iz logičnih posljedica. Time mu šaljete poruku da ga volite i da vam je važno. Zbog toga vam ne može biti svejedno kako se ponaša te mu nudite pomoć da potrebna pravila usvoji. Uvijek je bolje odrediti poticaje umjesto najavljivanja neugodnih posljedica. Iako je rečeno isto, poruka je sasvim drugačija. Poticaji se ne temelje na djetetovom strahu od roditeljske kazne, već mu dozvoljavaju da preuzme odgovornost za svoje postupke.

Izbjegavajte fizičko kažnjavanje!
Ne zaboravite da vi služite kao primjer vlastitom djetetu. Fizičkim kažnjavanjem ga učite da je fizičko nasilje prihvatljivo ako smo jači. Time ga neizravno podučavate da i ono smije tući mlađeg brata, sestru ili drugu djecu u vrtiću. Također, fizičko nasilje djeluje negativno na djetetovo samopoštovanje i u njemu može izazvati strah i želju za osvetom. Zamislite samo kako biste se vi osjećali da vas netko od vama dragih ljudi, fizički jači od vas, udari ili istuče. Slično se osjeća i vaše dijete: duboko povrijeđeno i poniženo. Dakle, fizičko nasilje djeluje razorno na vaš odnos s djetetom pa je kao odgojno sredstvo potpuno neprikladno.